Home
Nalazite se ovdje:Home » Hrvatska » Kultura » Ozalj – pogled tuđim očima pun divljenja, a nama tako normalan

Ozalj – pogled tuđim očima pun divljenja, a nama tako normalan

Nekada na najneočekivanijim mjestima naletite na iznenađujuće stvari. Tko bi očekivao da će se predivno štivo o Ozlju naći, ni manje ni više, nego na coolinarici!?

Objektivan pogled i priča o Ozlju preko “neutralnih” očiju osobe koja je došla u posjet i otišla puna dojmova i divljenja prema stvarima/objektima/osobama koje mi uzimamo pod normalno.

 

 

 

Stari grad Ozalj stoljećima bdije visoko nad mirnom rijekom Kupom; kao da s visine promatra život koji protiče pod njegovim zidinama. Žurbe unutar zidina već odavno nema; izletnici uglavnom u tišini razgledaju ovaj stari grad; tek poneka velika grupa školske djece ovamo unese živost i tada veseli žamor preplavi ovo osamljeno zdanje.Starom gradu možda godi trenutak smijeha i mladosti. Brzi lakonogi koraci razbiju na kratko njegovu tugu za prošlim vremenom kada je svaki dan bio ispunjen zvukovima i mirisima života. No, dolaskom noći sve utihne i on opet ostaje sam, tih i odvojen od modernih promjena. Samo mu vjerna prijateljica Kupa protiče već stoljećima pod starim zidinama i pozdravlja ga svakoga dana iznova svojim hladnim, svježim žuborom…

Stari grad Ozalj

Mali gradić Ozalj pripada teritorijalno Karlovačkoj županiji, mada bi se moglo reći da je gotovo na granici Zagrebačke i Karlovačke županije. Nalazi se blizu Zagreba; okružen je predivnom prirodom, a zelena boja rijeke Kupe koja mirno protiče pod gradom dodatno uljepšava ovaj bajkovit krajolik. Kupa je i pokretačka snaga za malu hidroelektranu, zvanu Munjara od koje je grad Karlovac 1908, godine dobio gradsku rasvjetu. Znamenitosti ovoga gradića su Stari grad Ozalj koji se uzdiže strmo na živoj vapnenačkoj stijeni ponad Kupe, gradska hidroelektrana „Munjara“ izgrađena po nacrtima glasovitog arhitekta Hermanna Bollea…a slikarica Slava Raškaj čije prelijepe slike nježnih pastelnih tonova često prikazuju motive Staroga grada, rođena je u Ozlju. Iz Zagreba je najkraći put nakon Jastrebarskog krenuti za Krašić i skrenuti malo prije samog Krašića prema Brezariću i nastaviti dalje prema Ozlju. Kada se dolazi mostom preko Kupe, pogled s mosta uzvodno privlači Stari grad Ozalj, tek nekoliko metara nizvodno od mosta nalazi se građevina za koju mnogi namjernici ne znaju što se u njoj nalazi, izgleda neobično cifrasto za jednu običnu malu hidroelektranu.To je hidrocentrala „Munjara“. Spada u protočni tip male hidroelektrane. Izgradnja je počela 1907.a već u kolovozu1908. je puštena u rad.

Pogled s mosta preko rijeke Kupe na Stari grad Ozalj, trenutno u obnovi …

Hidrocentrala na Kupi iz 1908. nazvana “Munjara” Željeznička pruga prolazi tik uz Kupu, do Ozlja je vrlo jednostavno stići i vlakom iz Karlovca.

Stari grad Ozalj smješten je iznad same rijeke Kupe, na vapnenačkoj stijeni koja se jednom stranom strmo spušta na obalu rijeke. Taj stari zrinsko-frankopanski grad ima bogatu povijest koja seže čak do 3000 godina prije Krista. U podrumu starog grada nađena je neolitička nastamba iz Lenđandske kulture koja potječe iz tog doba, a sve su osnovne karakteristike(koštano suđe,alat) ostale sačuvane. Iz rimskog su doba (3.do 6. st.) ostali sačuvani fragmenti rimske keramike, novci cara Valerijana i cara Klaudija, metalna oprema i oružje ratnika. Otprilike u 6. st. je započela i kamena gradnja Starog grada o čemu govore mnogobrojni ostaci rimskih zidina. Prvi povijesni zapis o današnjoj gradini potječe iz 1244. godine kada se spominje kao slobodni kraljevski grad. Kao kod mnogih starih utvrda i gradina na ovim prostorima, vlasnici su se mijenjali, bile su to najmoćnije i najuglednije feudalne obitelji. Frankopani su vlasništvo nad Ozljem stekli kupnjom utvrde od kralja Žigmunda 1398. godine za 42000 forinti, a Zrinski su postali vlasnici rodbinskim vezama 1550, te mu ostali vlasnicima sve do1671. godine. U to je doba grad doživio svoje najsjajnije povijesne trenutke jer u njemu stoluje ban Petar Zrinski. Bio je tada neslužbena hrvatska prijestolnica.Znamo što je kobna 1671. godina značila za hrvatsku povijest; okrutnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mestu, Hrvatska ostaje bez najsnažnijih povijesnih figura i njihova imanja i obitelji izložene su propadanju, pljačkanju i pustošenju, pa je sudbina propadanja zadesila i stari grad Ozalj. U 18. stoljeću, već u ruševnom stanju, stari grad Ozalj je temeljito dao urediti Rajmund Perlas(1743.-1753.) Od godine 1766. do 1872. grad je u posjedu Batthyania, prvi od njih,Theodor, dao je sagraditi drugi kat sjevernog krila i sagradio novi barokni dio. Tako je grad, koji je do tada pripadao pretežno gotičkom stilu, dobio današnji izgled baroknog dvorca. Stari grad Ozalj je potom bio u vlasništvu obitelji Thurm i Taxis.Posljednji potomak te obitelji, knez Albert, predao je darovnicom dvorac Družbi braće hrvatskoga zmaja koji su mu vlasnici i danas. Stari grad je nizom vandalskih napada i pljački 1946 godine ponovo opustošen. U razdoblju od 1946.do 2003.istočno, sjeverno i zapadno krilo, te žitnica i ulazne kule u grad prolaze različite faze obnove ili barem djelomične obnove i održanja stanja. Tijekom zadnje 4 godine Družba hrvatskoga zmaja je osigurala sredstva i djelomično su uspjeli sanirati najvitalnije dijelove objekta. Danas taj stari grad pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U starom gradu od 1971. nalazi se zavičajni muzej, no radno vrijeme kao kod mnogih naših povijesno kulturnih građevina je diskutabilno. U grad se ulazi preko drvenog mosta koji je do 1821. bio pomičan jer je uz gradski opkop to bio dio obrane grada. Srednji nosivi stup je nekada bio zapravo kula stražarnica s otvorima za strijelce služila za obranu; sam stup je i graditeljski zanimljiv. Prelaskom mosta ulazi se u kompleks koji se sastoji od glavne ulazne kule četvrtasta oblika koju je 1599 dao izgraditi Juraj IV Zrinski, tu je i mala kula lijevo od ulaza, glavna branič kula,takozvana Babonić kula koja je najstariji dio kompleksa,južno, sjeverno i istočno krilo (velike zgrade na dva kata) i palas.U ovom povijesnom zdanju rado su boravili i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Kao u svim sličnim starim utvrdama i gradovima, najviše je ostalo sačuvanog hladnog oružja, a namještaj vrijedne umjetnine i ukrase uglavnom nije sačuvan u značanijoj mjeri.

Pogled na prilazni most u Starom gradu Ozlju

Most i nosivi stup, nekadašnja stražarnica, odozdo…

Ulaz…

Dio unutrašnjeg dvorišta grada…

Zbirka hladnog oružja …

Detalj s ulaza …

Pogled s prilaznog mosta na crkvu Sv.Vida iz 14.stoljeća

Slava Raškaj, hrvatska slikarica rodila se 1877. godine u Ozlju u imućnoj, obrazovanoj obitelji. Kako je rođena gluhonijema, roditelji su pokušavali naći načina da omoguće kćerki obrazovanje koje nije mogla steći u to vrijeme u Zagrebu, a kamoli u Ozlju te je šalju s 8 godina u Beč u školu za gluhonijeme. Iz Beča se vratila 1893.Na nagovor ozaljskog učitelja koji je primijetio očigledan slikarski talent kod Slave, roditelji je upućuju u Zagreb kako bi je slikanju podučavao tada cijenjeni i priznati slikar Vlaho Bukovac. Bukovac odbija podučavati Slavu, no poduke se prihvatio Bela Csikos Sessia.Kakva je bila prava priroda odnosa slikara i mlade gluhonijeme umjetnice, teško je reći s današnjeg odmaka, tim više što su sva pisma kojima se mlada slikarica povjeravala majci i sestri Pauli izgorjela ili nestala. U doba koje nije bilo naklonjeno ženama, biti umjetnica, i uskraćena za mogućnost normalne verbalne komunikacije sa okolinom, bilo je jako teško, tim više što se u to doba na gluhonijeme gledalo kao na zaostale osobe. Bilo je to tek prije nešto više od sto godina, ali ako se zna da su žene stekle pravo upisa na fakultet u Beču tek 1897. i to samo Filozofski, onda vidimo da je to u odnosu na današnje uvjete i mogućnosti, to vrijeme udaljeno ne sto običnih, nego sto svjetlosnih godina. Pročitala sam negdje da je tek 3 godine kasnije ženama bio omogućen upis na medicinu i to dekretom cara Franje Josipa. Obrazloženje je bilo da su ženama u Bosni muslimanske vjeroispovijesti potrebne liječnice. Ta careva novina je šokirala tadašnjeg dekana bečkog med.fakulteta koji je svojim autoritetom i ugledom(?!) tvrdio da je ženski mozak manje razvijen. U jednom tako primitivnom okruženju i shvaćanju, život jedne gluhonijeme, inteligentne i nadasve hipersenzibilne osobe kakva je bila Slava Raškaj nije bio lak. Povlačila se više u osamu, govorila je svojim prelijepim akvarelima. Slavine bistre modre oči upijale su ljepotu cvijeća, ljepotu rodnoga kraja kojeg je najradije slikala. Za boravka u Zagrebu stanovala je u Ilici 83, a slikala je u ateljeu koji je zapravo bio nekadašnja mrtvačnica bivše gradske bolnice. Iako je velik dio svojeg kratkog života provela u Zagrebu, u njemu je slikala jedino lopoče u Botaničkom vrtu. Godine 1900. ponešto je putovala Hrvatskom, slikala more, Tabor, ali zauvijek joj je ozaljski krajolik bio i ostao najomiljeniji i najuvjerljiviji izvor inspiracije. Imala je poseban dar i znanje u tehnici akvarelom, te je svoj osjećaj za boju pretakala u predivne fine nijanse pastelnih tonova. Izlagala je u Umjetničkom paviljonu, slike su joj potom i prodane na izložbi u St.Petersburgu i Moskvi, a1900. joj je nekoliko radova izloženo u Parizu. Nažalost, njezino krhko duševno zdravlje dodatno se narušilo, i 1901.je hospitalizirana zbog depresije. Općenito zdravlje joj se pogoršalo, imala je tuberkulozu. Umrla je 1906. godine u Stenjevcu sa samo 29 godina. Njezini posmrtni ostaci ekshumirani su 1999. godine i sa groblja zavoda za umobolne Stenjevac(danas bolnica Vrapče) su preseljeni unutar  dvorišnog kruga stare barokne crkve Sv.Vida u rodnom Ozlju i danas je tamo njezino posljednje počivalište. Osnovna škola u Ozlju nosi njezino ime kao i mnoge ustanove te centri za odgoj i obrazovanje. Prva prava izložba njezinih djela priređena je tek 1957., a velika izložba radova Slave Raškaj bila je 2008 u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Nije jednostavno doći do njezinih djela da bi se organizirala izložba koja bi obuhvatila većinu poznatih djela jer su većinom u privatnim zbirkama kolekcionara od kojih mnogi žive van Hrvatske. Neka djela ove umjetnice nalaze se u Modernoj  galeriji. Pitanje je treba li proći slijedećih 50 godina da bi došlo do nove izložbe ove velike slikarice koja je u svojem kratkom životu ostavila u umjetnosti Hrvatske trag istinske, čiste ljepote. Snimljen je film o Slavi Raškaj, film „Sto minuta Slave“, Dalibora Matanića. Film sam gledala prije nekoliko godina, ostavio je tada dojam na mene, vjerojatno zbog dvoje glavnih glumaca, Sanje Vejnović i Mikija Manojlovića. S obzirom na to kako su scenarist i režiser odlučili voditi priču, ne znam tko bi bio bolji izbor za glavne likove od ovo dvoje odličnih glumaca. Osim toga, vidjevši autoportret Slave Raškaj, zapanjila me sličnost glavne glumice sa slikaricom. Naravno, povijest i filmska obrada iste ne mora se poklapati u svim segmentima, ali svaka priča se uvijek može ispričati na više načina, na zanimljiv ili manje zanimljiv način…Djela Slave Raškaj govore dovoljno o njezinom talentu i usprkos kratkom životu, ostavila je dubok trag u likovnoj umjetnosti, pa i šire…

Grob Slave Raškaj, koji je preseljen iz Stenjevca, sada se nalazi uz župnu crkvu Sv.Vida u Ozlju

Izlaz iz crkvenog dvorišta…

Kupa…

http://www.coolinarika.com/clanak/stari-grad-ozalj/

 

 

Ostavi komentar

Morate biti logirani da bi komentirali.

© 2014 Ozalj.info neslužbene stranice pokreće Wordpress open source | Free Hosted & deweloped by. ZoNet

Scroll to top